NextGEN Gallery Plugin Not found

Drugo putovanje u Njoko
Jan
18

Drugo putovanje u Njoko


Warning: mysql_get_server_info(): Access denied for user 'zambezim'@'localhost' (using password: NO) in /home/zambezim/public_html/wp-content/plugins/xml-google-maps/xmlgooglemaps_dbfunctions.php on line 10

Warning: mysql_get_server_info(): A link to the server could not be established in /home/zambezim/public_html/wp-content/plugins/xml-google-maps/xmlgooglemaps_dbfunctions.php on line 10

Tri poglavice

Visi poglavica potvrdio darovnicu
Ovo putovanje je trebalo biti drugi stupanj procesa dobivanja terena za misiju a to je dovesti viseg poglavicu, Chief Imbwae. Nakon sto je lokalni poglavica u Njoko, poglavica Likukela „odrezao“ komad svoje zemlje za misiju, sad je bio red da visi poglavica takodjer odobri sa svoje strane je tako zahtjeva njihovo tradicionalno pravo. Poglavica Likukela je zato otisao kod poglavice Imbwae da mu rece kako je on spreman dati zemlju te ga pozvati da sada on dodje. To smo ucinili u proteklom tjednu pa je ovo putovanje ukljucilo poglavicu Imbwae. Njega smo pokupili u njegovom selu koje se srecom nalazilo uz put te zajedno krenuli prema Njoko. Kisa nas je pratila cijelim putem i potoci vode su tekli kaljuzavom cestom. Kad smo dosli do mosta preko rijeke Njoko, vidjeli smo da je rijeka tako nabujala da je prekrila most. Trebalo je izici iz auta i uci u vodu te provjeriti da je most jos uvijek tu te da mozemo sigurno prijeci. Na srecu, presli smo te nam je od tuda jos ostalo petnaestak minuta do odredista.

Odmah smo krenuli na posao. Poglavice, Shadrik i ja smo hodali granicama darovanog zemljista, a oni su biljezili granice po stablima nazivajuci ih njihovim imenima. Na istocnoj strani od velikog stabla – muzauli prema rijeci do onog visokog stabla koje se je nadvilo nad rijeku. Od tuda smo krenuli uzbrdo, dosli do staze i tamo zabiljezili granicu prema stablu koje se tamo nalazilo. Sva imena stabala ja nisam zapamtio. Od tuda smo krenuli zapadno stazom 570 metra (koraka) te na tom mjestu zabiljezili stablo koje se nalazi izmedju tri druga znacajna stabla. Od tuda opet prema rijeci izmjerili 470 metara. Tako su postavljene granice buduce misije: 470 x 570m. Poglavica Imwae me je upitao ako pristajem i da li je taj teren prikladan za misiju. Nakon sto sam odgovorio potvrdno, rekao je da oni vise nisu vlasnici tog terena nego ja. Kaze, „ovdje si sad ti poglavica pa dovedi svoje prijatelje i rodbinu da tu otvore farmu pa cemo ti dati jos terena“. Rekao sam „hvala, farma mi ne treba nego misija“. Ako mi bude trebalo jos terena za prosirenje misije onda cu opet zatraziti. Tako je ta faza zavrsila. Preostao je zadnji korak a to je da vrhovni poglavica, kraljevski namjesnik, Senior Chief Inyambo Yeta na kraljevskom dvoru u Mwandi potvrdi darovnicu. Za to cemo morati otici k njemu kasnije. Poglavicu Imbwae, mojeg starog poznanika iz 2002 kad sam trazio teren za otvaranje misije Lusu, Shadrik je autom odveo natrag u njegovo selo koje je sat i pol voznje odavde, a ja sam odmah odabrao mjesto za kampiranje zeleci cim prije osjetiti dah buduce nove misije.

Prvo kampiranje u Njoko

Nije trebalo puno traziti. Ocito je bilo mjesto gdje treba poloziti sator. Decki su odmah motikama i grabljima pocistili travu na ravnatom terenu nadomak rijeke. Sator je za cas bio podignut, i logorska vatra je bila zapaljena. Povrh vatre trebalo je natkriti plasticnom folijom za zastitu od kise. I to su ubrzo napravili nakon sto su posjekli nekoliko ravnih grana koje su posluzile kao gredice. Otvorio sam zamotke sa opremom, to jest lonce i tanjure koje sam ranije kupio u nasoj trgovini u Lusu. Ljudi su me tamo gledali dok sam odabirao zdjele, tanjure, plasticne case, dvije kuhace, nesto vilica i zlica, kilogram secera, soli, kave i rizu  te obavezno sjekiru te sve to spremao u kartonsku kutiju. Kazu, „Father tako kupuje muskarac koji se namjerava uskoro ozeniti…“ smijali su se a i ja zajedno s njima.  Nakon sto sam iznio hranu, to jest kukuruzno brasno jer je ono sinonim za hranu, kuhanje je pocelo. U Sesheke sam kupio dva kilograma govedine a decki su iz svojih vrtova donijeli rajcicu, zelje i luk. Prvi prijatelji su vec tu. Prijateljtvo se najbolje stvara oko tanjura, kaze se.

Dok su oni kuhali veceru, ja sam jos jednom odsetao u obilazak terena kako bih mogao poceti stvarati sliku o tome sto sada nakon ovoga. Nije bilo lako proci gustarom. Sve je obraslo tropskim gustim raslinjem a u ovoj sezini jos i travom. Tu i tamo se uzdize visoko stablo a izmedju je grmlje, spleteno u grane stabala, biljke penjacice, paraziti i poluparaziti. Na mjestima se jedva dodje do rijeke a negdje uopce to nije moguce. Teren se lagano spusta prema rijeci a nad nju su se nadvila velika rjecna stabla. Tesko je bilo sto vidjeti i planirati dok se grmlje ne procisti. To bi trebao biti prvi posao: ciscenje grmlja, stavljanje na hrpe kako bi se moglo spaliti nakon sto kisna sezona prestane. Tada ce se moci bolje vidjeti kako teren u stvari izgleda. Sad je pogodno vrijeme u godini da se ispita na kojim mjestima lezi voda  a koja su mjesta pogodna za gradnju. Polako sam vec poceo stvarati planove o smjestaju pojedinih djelova misije. Potrebno je odrediti mjesto za svecenikovu kucu, mjesto za gostinjac, za naselje misijskog osoblja te za javne sluzbe koje budu potrebne. Tu spada crkva te eventualno zdravstvena ustanova, skola, trgovina, mlin i slicno… No o tome cemo moci govoriti kasnije…

Nakon sto sam se vratio u kamp, evo i Shadrik stize te smo sjeli u ocekivanju da nam vecera bude gotova. Decki su veseli i ima dosta smijeha. Neke od njih sam vidio ranije za mojih prijasnjih posjeta njihovoj crkvi no ni jednoga nisam poznavao po imenu. Sad je tu Vincent, on je najstariji mozda u tridestim. Kasnije sam upoznao njegovu zenu koja je trudna a selo im je desetak minuta od kampa. Zatim je tu Antony koji sad ocekuje rezultat skolskog ispita kako bi otisao u deseti razred u Sesheke, ako prodje. On je stalno sa svojim tranzistorom koji je spojio na izvanjske baterije i ponosno opskrbljuje ostale decke radijskom glazbom. Kad sam, vidjevsi da vole glazbu, otvorio radio u autu onda su svi poceli plesati. Nakon Antonija tu je Mufalali i Sitalai. Oni mora da su u visim razredima osnovne skole. Svi su oni clanovi nase crkve. U stvari, svi koji se smatraju katolicima su iz obliznjih sela koja su uz rijeku Zambezi gdje ce doci misija. Sela uz rijeku Njoko ne pripadaju Crvi dok neki pripadaju nekim protestantskim zajednicama.  Bit ce i ovdje dosta misijskog izazova! No odabrao sam mjesto gdje vec postoji mala katolicka zajednica. To mi je potrebno radi osobne podrske. „Oni koji slusaju Bozju Rijec, to su mi braca i sestre i roditelji…“ rekao sam na misi u nedjelju. „Tako je rekao Isus onima koji su ga zvali da izadje van dok je propovijedao. Zato sam i ja odabrao ovo mjesto gdje ste vi katolici jer sam osjetio da su mi tu roditelji, braca i sestre po vjeri te ste vi moja obitelj. Od tuda cemo onda odlaziti onima drugima i nastojati prosiriti obitelj…“ Na te rijeci ljudi su u crkvici zapljeskali. Katolicka zajednica U Njoko okuplja oko tridestak clanova. Sredisnja figura medju njima je starija zena i njen suprug, poglavica Likukela. Nju sam nazvao mama Suzana jer me neodoljivo podsjeca na moju pokojnu baku po mami cije je ime bilo Suzana. I ova gospodja, kao i moja pokojna baka je najbolja primalja i u nju zene imaju vise povjerenja nego u bilo koju drugu. Takodjer se razumije i u prirodne lijekove, ljudi je traze za savjete u obiteljskim i bracnim problemima. U crkvi je prva moliteljica a osobiti je stovatelj Isusove majke. Jedna njena kci je redovnica u Livingstonu.

Nakon zajednicke vecere od palente, govedine i povrca, decki su se vratili svojim kucama a ja sam ostao sam kod svog satora. Vec je bio mrak i zadnji tragovi vec zaslog sunca su se odrazavali u mirnoj povrsini velike rijeke a crvenkasti oblaci su sve vise postajali tamni. Vrijeme je za posljednju molitvu dana. Nastojao sam odgonetnuti osjecaje, misli i dojmove dana. Bila je tu neka mjesavina uzbudjenja, radosti, bojazljivosti cak i straha od buducnosti. Ovo je udaljeno mjesto. Bez sumnje, ovdje je potrebna Isusova prisutnost po njegovoj Crkvi. No tako je svugdje. Zasto bas ovdje i jesam li ispravno iscitao Njegov poziv? Nije li ovo varka? Ne moze biti varka kad je ideja dosla kroz molitvu te potvrdjena od biskupa. Moram biti zahvalan Ucitelju sto me je doveo ovdje i stavio na raspolaganje njegovoj braci koja su tu. I tako se  unutrasnji dijalog nastavio dok nisam morao uci u sator da se zastitim od kise koja je pocela a s njom i komarci. Nisama bas mirno spavao na osami u satoru. I bez svoje volje sam  gotovo cijelu noc osluskivao nocne zvukove u vodi i u sumi. Sator bas nije bio savrsena zastita od kise pa sam i prokisnuo. U svitanje sam izasao iz satora i ugledao tragove zivotinja koje su se nocu suljale oko satora. Srecom, bile su to samo srne. Druga noc je bila puno „mirnija“. Spavao sam citavu noc, vec sam se priviknuo.

Vratili smo se u Lusu u nedjelju nakon mise koja je bila u njihovoj slamnatoj crkvici. Bilo ih je tridesetak. Zahvalio sam im sto su velikodusno dali teren za misiju, naravno bez ikakve naplate. Cetvorica muskaraca su prihvatila ne laki zadatak prociscavanja terena. Oni ce to uciniti s dobrim dijelom volonterskog rada. A meni je ostalo da, uz Sadrikov savjet, planiram organizaciju ovog novog centra za evangelizaciju siromasnog stanovnistva uz dvije rijeke: Njoko i Zambezi.

avatar About bdabo

Misionar Boris Dabo je svećenik krčke biskupije koji kao „fidei donum“ misionar radi u Zambiji od 1983. Do sada je službovao u raznim misijama na području biskupije Livingstone na čijem velikom teritoriju ima područja koja su jos ne evangelizirana. Misionar Boris je do sada otvorio nove misije u Shangombo i Lusu koje su predane na upravljanje biskupiji a onda je poslan u Ndjoko da tamo osnuje novu misiju u kojoj se nalazi od 1. sijecnja 2011. Ove stranice svjedoče o procesu otvaranja nove misijske postaje. Misionar zahvaljuje na misijskoj suradnji i preporuča se u molitve.

Speak Your Mind